Naš položaj

Kada sam išao u osnovnu školu bio sam član izviđačke organizacije. Kao izviđači išli smo često na izlete u šume. Pri tome smo se kretali prema topografskim kartama. Kao prvo što su nas naučili je važnost toga da odredimo naš trenutni položaj. Rečeno nam je da je najvažnije znati gdje smo, jer ako ne poznajemo našu stvarnu poziciju ni najbolja karta nam ne može pomoći u pronalaženju pravog puta. I kao drugo, potrebno je znati svoj cilj i taj cilj nikada ne gubiti iz očiju.

To je bas poput kršćanskog života. I mi moramo znati naš položaj gdje smo i što smo u svjetlu Riječi Božje. Ali isto tako ne smijemo izgubiti naš konačni cilj iz očiju. "Gledajući na utemeljitelja i usavršitelja vjere Isusa, koji mjesto određene sebi radosti podnese križ ne mareći za sramotu, i sjede s desne strane prijestolja Božjega." (Hebrejima 12:2). U svom "putovanju" prema konačnom cilju uvijek trebamo svoj pogled svraćati na začetnika i usavršitelja naše vjere - Isusa. "U vjeri pomriješe svi ovi ne primivši obećanja, nego ih vidješe izdaleka i pozdraviše i priznaše, da su tuđinci i putnici na zemlji. Jer koji tako govore, pokazuju, da traže domovinu. I da su mislili na onu zemlju, iz koje su izašli, imali bi vremena da se vrate. Ali sad teže za boljom, to jest, nebeskom. Zato se Bog ne stidi nazivati se Bog njihov, jer im je pripravio grad." (Hebrejima 11:13-16) Tko su ovi? To su sveci prošlih vremena. Oni su imali svoj cilj i prema tom cilju su živjeli.

To nije bilo važeće samo za prošla vremena, kao da danas važe druga pravila igre. Ne, naš Bog se nije promijenio i Njegov poziv upućen nama je u cijelosti isti kao i poziv upućen njima. I mi smo pozvani krenuti na put ka Nebeskom Jeruzalemu. Da bi tim putem mogli napredovati i kretati se u pravom smjeru i mi trebamo znati naš trenutni položaj. Pogledajmo u poslanicu Efežanima i vidimo što nam apostol Pavle kaže u vezi našeg položaja, stava kojega imamo pred Bogom.

Najvažnija pozicija je biti "u Kristu". "Blagoslovljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, koji nas je blagoslovio svakim blagoslovom duhovnim na nebesima u Kristu. U njemu nas je izabrao prije postanja svijeta, da budemo sveti i neokaljani pred njim." (Efežanima 1: 3-4) Ovo je početak našeg puta prema Nebeskom gradu. Nitko se ne moze kretati u ispravnom pravcu ako nije u Kristu Isusu. Bog je u svojoj milosti i mudrosti, još prije postanka svijeta odredio da samo oni koji budu u Kristu Isusu budu sveti i neokaljani pred Njim.

Da bih to objasnio poslužiti ću se primjerom putovanja vlakom. Ako želim putovati iz M za Z moram u određeno vrijeme ući u određeni vlak. Nije dovoljno ući u svako vrijeme i u svaki vlak. Samo vlak koji vozi za Z će me dovesti do tog odredišta. Ali i kada uđem u vlak ja moram ostati u njemu ako želim doista stići tamo. Ako na sred puta iziđem iz vlaka neću se moći naći sa nekim tko me čeka na odredištu. Zadržavanje u vlaku od početka do kraja osigurava dolazak na željenu stanicu. Tako je i sa krsćanskim životom, mi se trebamo "zadržati", biti, u Kristu i tada smo sigurni da ćemo stići na željeni cilj.

Mi, koji smo bili udaljeni od Boga sada smo blizu. "A sad u Kristu Isusu, vi koji ste nekad bili daleko, blizu postadoste krvlju Kristovom." (Efezanima 2:13). U Kristu smo blizu Bogu i Njegovim obećanjima. Nekada udaljeni od Njega, zapravo po prirodi Njegovi neprijatelji, sada možemo uživati u Njegovoj blizini.

Taj izraz "blizu" možemo shvatiti i kao bliskost, osobno poznavanje jedno drugoga. Biti blizak sa nekim ne mora značiti samo blizu nekome već i biti intiman sa nekim. Poznavati njegove osjećaje, misli i želje. Upravo je to što Pavle ima na umu kada piše ove retke. Mi smo nekada živjeli daleko od Božje blizine, bili smo mu stranci, nismo Ga poznavali. Iako Pavle u svom govoru na Areopagu kaže : "Da traže Boga, ne bi li ga kako napipali i našli, premda nije daleko ni od jednoga od nas. Jer u njemu živimo, i mičemo se, i jesmo, kao što i neki od vaših pjesnika rekoše: 'Njegov smo i rod." (Djela 17: 27-28) Bog je svuda, i on nije daleko od nas, ali smo udaljeni od Njega. I ta udaljenost nas sprečava da budemo bliski sa Njim. Prorok Izaija pise: "nego su opačine vaše jaz otvorile između vas i Boga vašega. Vaši su grijesi lice njegovo zastrli, i on vas više ne sluša." (Izaija 59: 2). Nekada smo bili izvan Krista, ne pokajani gresnici i taj nas je grijeh odvajao od Boga. Ali kada smo se pokajali i u vjeri zamolili za oproštenje i nanovo rođenje bili smo nanovo rođeni i kao takvi preneseni "u Krista". Pavle piše u Kološanima: "i po njemu - uspostavivši mir krvlju križa njegova - izmiriti sa sobom sve, bilo na zemlji, bilo na nebesima. I vas, nekoć po zlim djelima udaljene i neprijateljski raspoložene, sada u ljudskom tijelu Kristovu, po smrti, sa sobom izmiri da vas k sebi privede svete, bez mane i besprigovorne. Samo ako ostanete u vjeri utemeljeni, stalni i nepoljuljani u nadi evanđelja koje čuste, koje se propovijeda svakom stvorenju pod nebom, a ja mu, Pavao, postadoh poslužiteljem." (Kološani 1: 19-23) Bog je nas, koji smo bili neprijateljski raspoloženi, izmirio sa sobom da bi nas sebi priveo svete, bez mane i besprigovorne. Ali to je obećanje, kao i svako drugo Biblijsko obećanje, uvjetno. Samo ako ostanemo u vjeri utemeljeni, stalni i nepoljuljani u nadi evanđelja. Da se ponovo poslužimo primjerom vlaka, ako ostanemo u vlaku do kraja puta stići ćemo na odredište.

Mi smo u Kristu posađeni u nebesima. "I s njim uskrsnu i s njim posadi na nebesima u Kristu Isusu," (Efežanima 2:6) Mi smo s Kristom uskrsnuti u jedan novi život. Kada se to dogodilo? "Ili zar ne znate: koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bi uskrisen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života." (Riljanima 8: 3-4) Pri krštenju je naš stari, grešni čovjek ukopan sa Kristom u smrt, da bi kao što je Krist slavom i silom Očevom bio uskrsnut, i mi živjeli novim životom. Tako smo uskrsnuti. Ali kada je Krist uzdignut u Nebesa i mi smo sa Njim posađeni u Nebesima. To govori o našem duhovnom položaju.

Mnogi se ljudi vraćaju u mjesto svoga djetinjstva da bi pronašli svoje korijene, nadajući se da će u tome pronaći svoj smisao. Ljudima je jasno da živjeti "odvojeno" od svoga izvora, svojih korijena čini čovjeka nekako nepotpunim. Što je velika istina i za nas koji smo djeca Boga živoga. Naš je korijen na nebesima. U Kristu Isusu smo posađeni u Nebesima i od tamo treba teći voda života koja će nas puniti tom vodom koja daje život. Mi se nalazimo u opasnosti da poput Izraela sami sebi načinimo kladence iz kojih se nadamo crpsti vodu koja će utažiti našu žeđ. "Zapanjite se nad tim, nebesa, zgranite se i zaprepastite," riječ je Jahvina. "Jer dva zla narod moj učini: ostavi mene, Izvor vode žive, te iskopa sebi kladence, kladence ispucane što vode držati ne mogu." (Jeremija 2: 12-13) Nebesima je nejasno kako može onaj koji je na nebesima posađen i čiji su korijeni gore tražiti drugu vodu od one koja je Nebeska.
Naša hrana i napitak dolaze iz drugačije realnosti - ona je duhovna. O tražimo tu duhovnu hranu i duhovno piće poput Izraelaca koji su svakodnevno izlazili skupljati manu. I to su činili svaki dan onoliko koliko im je bilo potrebno. Ovaj položaj nam daje uvid u našu ovisnost o Nebeskoj opskrbi za naš osobni život. Mi smo posađeni, postavljeni na Nebesima u Kristu i od tuda dolazi sva naša opskrba.

Svatko od nas je jedan od udova u Tijelu Kristovom. "Nego držeći se istine u ljubavi da u svemu uzrastemo u onome, koji je glava, Krist, iz kojega je sve tijelo sastavljeno i sklopljeno svakom vezom, da jedan drugome pomaže silom, što je odmjerena svakome pojedinom udu, i čini, da raste tijelo i usavršuje se u ljubavi." (Efežanima 4: 15-16) Ovaj položaj nam pokazuje našu ovisnost o drugim vjernicima - istinski nanovorođenim kršćanima. Ali ne samo ovisnost već i odgovornost koju mi imamo prema drugima. Mi smo u Tijelu Kristovom da bi jedni drugima pomagali silom koja je svakom pojedinom odmjerena od Glave - Krista. Ta sila kojom pomažemo je za rast i usavršavanje u ljubavi. Treba se pitati odakle ta sila? Kako je ja mogu dobiti? Sila dolazi samo iz jednog izvora, a to je korijen. Ukoliko smo ukorijenjeni u Nebesima i iz tog izvora crpimo vodu života iz nas će, iz naše unutrašnjosti teći potoci žive vode. To je ta sila koja pomaže, usavršuje i donosi rast. "Doista, kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo - tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni. Ta ni tijelo nije jedan ud, nego mnogi. Rekne li noga: "Nisam ruka, nisam od tijela", zar zbog toga nije od tijela? I rekne li uho: "Nisam oko, nisam od tijela", zar zbog toga nije od tijela? Kad bi sve tijelo bilo oko, gdje bi bio sluh? Kad bi sve bilo sluh, gdje bi bio njuh? A ovako, Bog je rasporedio udove, svaki od njih u tijelu, kako je htio. Kad bi svi bili jedan ud, gdje bio bilo tijelo? A ovako, mnogi udovi - jedno tijelo! Ne može oko reći ruci: "Ne trebam te", ili pak glava nogama: "Ne trebam vas." Naprotiv, mnogo su potrebniji udovi tijela koji izgledaju slabiji. A udove koje smatramo nečasnijima, okružujemo većom čašću. I s nepristojnima se pristojnije postupa, a pristojni toga ne trebaju. Nego, Bog je tako sastavio tijelo da je posljednjem udu dao izobilniju čast da ne bude razdora u tijelu, nego da se udovi jednako brinu jedni za druge. I ako trpi jedan ud, trpe zajedno svi udovi; ako li se slavi jedan ud, raduju se zajedno svi udovi. A vi ste tijelo Kristovo i, pojedinačno, udovi." (1.Korinćanima 12: 12-27)

Mi smo kamenje u Njegovom hramu. "Tako dakle više nijeste tuđinci i došljaci, nego ste sugrađani svetih i ukućani Božji, nazidani na temelju apostola i proroka, a ugaoni je kamen sam Krist Isus, Na kojemu je sva građevina složena i raste za sveti hram u Gospodinu, Na kojemu se i vi naziđujete za stan Bozji u Duhu." (Efežanima 2: 19-22) Položaj u hramu nam pokazuje našu pripadnost Crkvi kao svjedočanstvo Božje svetosti i slave. Dok Tijelo ukazuje na duhovno ujedinjenje djece Božje, hram nam govori o vidljivom ujedinjenju djece Božje u lokalne zajednice. Takvo zajedništvo treba biti stup i podloga istine.

Hram Božji je bio građen prema točno danim uputama, svaki dio je predstavljao neku važnu duhovnu istinu. Zapravo svi predmeti su ukazivali na Isusa. Nižta drugačije nije ni u današnjem Hramu. I danas nije dobro niti poželjno graditi prema svojim vlastitim planovima. Mi trebamo tražiti i vjerno slijediti Božji prvotni plan. Osnovno za znati je da je glavni kamen, temelj tom Hramu sam Isus Krist. To nije dogma, učenje ili neka osoba, već jedino Isus Krist. Mi se trebamo okupljati oko Njega i sve graditi na Njemu. A plan nam je ostavljen od apostola i proroka.

Mi smo pozvani biti sveti u... mjestu u kojem živimo. "Pavao, po volji Božjoj apostol Krista Isusa, svetima, koji su u Efezu, i vjernima u Kristu Isusu." (Efežanima 1:1) Ako pogledate u pozdrave koje apostol Pavle piše u svojim poslanicama tada možete vidjeti da on pozdravlja kršćane sa "sveti u". Time ih želi ohrabriti i podsjetiti na njihov poziv. Zašto je to bilo potrebno? Vjerujem zbog toga što je teško biti svet u poznatoj okolini. Lagano je biti svetac tamo gdje me nitko ne poznaje. Ali tamo odakle dolazimo svatko nas poznaje, znaju naše prošle grijehe i promašaje u životu. I svatko pozna našu prošlost i sadašnjost i prate svaki naš pokret. Ali baš u tom okruženju mi moramo pokazati kakvim svetim životom živimo. Zapravo je ovaj položaj koji iziskuje puninu svih ostalih položaja. Da bi zaista bili sveti mi moramo biti konstantno u Kristu, trebamo se čvrsto držati svog položaja na nebesima i od tuda crpsti vodu, trebamo biti dio Tijela i ugraditi se u Hram. Iz punine našeg položaja trebamo u praksi živjeti naš poziv. Kao što to apostol Pavle piše u 1. Korinćanima 1:2: "crkvi Bozjoj u Korintu, posvećenima u Kristu Isusu, pozvanima da budu sveti, sa svima koji ma gdje zazivlju ime Gospodina našega Isusa Krista, Gospodina i njihova i našega." Ovdje imamo sve, ono što jesmo u Isusu Kristu ali i jasni poziv da to što jesmo i sprovedemo u svom životu.

Zaključak: Budite sigurni da imate kartu za pravi vlak u pravom pravcu. Što će reći, dođite k Isusu Kristu, pokajte se i vjerom zamolite za oproštenje i nanovo rođenje. I nakon toga molite i tražite Njegovu milost da možete svakodnevno živjeti u Duhovnoj realnosti, čvrsto se držeći svog položaja u Njemu. Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista! 1.Korinćanima 1: 3

<<< nazad